tekst je objavljen u Narodnim novinama, oktobra 2016. godine

Od trenutka kada sam dobio poziv da sa Radničkim otputujem u Belorusiju, besomučno sam „guglao“ ovu zemlju i našu krajnju destinaciju. Brest je grad koji ima „imenjaka“ u Francuskoj, a oni šaljive prirode će reći i u Srbiji, samo sa sufiksom „ovac“ iz čega se rađa Brestovac… Ne zamerite odma’ na ovoj digresijici, jer u želji da budem što spremniji za izazove koji dolaze, a nikako u manjku avanturističkog duha, tražio sam podatke o kilometraži, vremenskoj prognozi i još mnogo čemu što bi pomoglo mome poslovičnom oprezu i nastojanju da me ništa ne iznenadi. Elem, još jednom sam se uverio da su podaci na internetu jedno, a ono što se dogodi u stvarnosti nešto sasvim drugo…

Dan ranije, prenoćili smo u Beogradu, sa odobravanjem ispratili prvu pobedu Muslinove Srbije i naručili buđenja u 5 izjutra. Avion za Varšavu polazio je u 7.25 i valjalo je stići na vreme, jer na „Tesli“ ne čekaju nikoga, ponajmanje tamo neke Nišlije, koje su se zaputile u tamo neku Belorusiju. Na putu do aerodroma, valjda nervozan zbog bojazni da mu se nešto ne zagubi od opreme, ekonom Brada je gunđao, činilo se da će da eksplodira. I onda je našao žrtve…
– Gledaj be ove Beograđane! Sve sami voze… Evo, u ovim kolima jedan, u ovom Mercedesu opet samo jedan, u onom Golfu opet samo vozač… cccccc. A pogledaj ovaj auto sa niškim tablicama. Petorica u kolima! Pa to Vam pričam, neće be da se druže – zaokružio je Brada svoj gnev čuvenom replikom Raleta Milenkovića iz serije „Vratiće se rode“. Znaju je svi…

Ko je još bio sanjiv, odmah se razbudio posle ovih Bradinih dosetki, pa smo naoružani osmesima stigli na surčinski aerodrom. Iskustvo sa prošlogodišnje turneje po Kini govorilo je da treba biti oprezan sa težinom prtljaga, pa su torbe sa opremom ravnomerno raspoređene i u dobrom raspoloženju zaputili smo se ka izlazu C3. Na ulazu u avion, jedna mama je zamolila Bradu da joj pridrži dete, dok spakuje kolica, što je starinu prilično odobrovoljilo, te je bio najglasniji u Boingu Er Srbije, ali tek je zablistao na graničnom prelazima. No, o tom-potom!

Ja sam sa sobom uprtio omanju torbu i lap-top, koji već godinu i kusur ima bateriju na izdisaju i stoga bez adaptera ne može da izdrži ni desetak minuta. A od prekomerne upotrebe, strujni kabl zadobio je brojne defekte, pa sa sobom u torbi obavezno nosim i klešta, kako bih na licu mesta intervenisao u svoju korist. E sad, na činjenicu da u torbi imam nedozvoljeni predmet za avionski saobraćaj i da će isti izazvati čuđenje i namrgođenost aerodromskog obezbeđenja, potpuno sam zaboravio. Podsetilo me je pištanje detektora za metal. U momentu kad su me kao neko derište opomenuli sa „No-No“ i saopštili da klešta nikako neće moći sa mnom u avion, ja sam shvatio koliki sam bilmez, ali sreća što nemam i neko lice teroriste, pa da me prepoznaju na nekoj od brojnih poternica… Glupan kad shvati da je glupan – nije više glupan, tešila me je misao velikog Dostojevskog.

Brzo smo se vinuli među oblake i još brže stigli do Varšave, koja nas je dočekala umivena suncem. Nakon pasoške kontrole, krenuli smo ka izlazu sa aerodroma koji nosi ime čuvenog kompozitora Frederika Šopena, a ispred nas je čekao autobus beloruskih tablica i dobroćudni Andrej Stjepanenko, vodič sa kojim smo se brzo sprijateljili. Dok smo prolazili ulicama Varšave nisam mogao da se ne podsetim one Džonijeve:
– Poljska, u mome srcu, u mome srcu mazurka… Poljska, nije nikad, nije nikad dala kvislinga!
No, to vreme Vojčeka Jaruzelskog već je pluskvamperfekat, a Poljska je zemlja Evropske unije i poslednji bastion ka „Neevropi“ i njoj neomiljenih Putina i Lukašenka. Ko je gledao „Šindlerovu listu“, taj je imao i takvu percepciju glavnog grada Poljske, ali Varšava je danas moderan, prelep grad i zaista mi je bilo krivo što smo kroz nju samo projezdili autobusom, bez ikakve prilike da se zadržimo makar na sat-dva. Ali, i to je bilo dovoljno da spazimo Nacionalni stadion, izgrađen za EURO 2012. i još neke građevine koje svedoče o tome koliko je Poljska sada neka druga dimenzija… Nekih dvadesetak minuta smo putovali kroz ovaj metropol, a onda nastavili put ravnicom, nalik našoj Vojvodini. Od nekakvog brdašceta nije bilo ni „b“, pa mi pade na pamet da je Poljska i dobila ime po poljima kojima se prostire. Lele, što sam „pametan“!

Rano smo krenuli na put, pa je, posle izvesnog vremena, počelo komešanje u zadnjem delu autobusa. Momcima su ogladneli stomaci, a pre nego su počeli i da cijuču, stiglo je pitanje…
– Jel možemo da stanemo negde?
Vispreni Dragan Ilić upitao je šofera još koliko ima do granice, a odgovor je glasio još stotinak kilometara…
– Ej, pa sad ćemo na granicu. Evo, čovek kaže da ima još 40-tak kilometara – glasio je Gagijev odgovor u stilu Paje Vujisića iz „Ko to tamo peva“.
Umiriše se momci, a onda je, serijom dosetki, palicu preuzeo, ko bi drugi nego, Brada…
– Brado, nešto si raspoložen – konstatovao je direktor Marko Jovanović.
– Pa što ne bih bio… Jeo sam juče i sad mogu da pričam – izazvao je pravi prasak lucidni ekonom fenomenalnom aluzijom na vreme za ručak.
– Nego Zoki, pitaj tog majstora jel ima klešta, trebaju nam nešto – potkačio je Brada i mene, tek da pokaže da nema otpornih na njegovu domišljatost.
I dok je Mima Rastavac gledao snimke utakmica Dinama iz Bresta, Gagi Ilić i ja smo počeli konverzaciju sa Andrejom na mešavini rusko-srpsko-engleskog… Gagi „cepa“ ruski, pa je spika bila sve bolja i tečnija. Saznali smo kakva je razlika između ruskog i beloruskog (razumeju se), zašto se hokej voli samo u Minsku (tako rek’o Lukašenko), kako je Andrej dobio ime po svom dedi Belogardejcu i, ono što je bilo najzanimljivije, kako se iz Poljske u Belorusiju švercuju cigare i gorivo što je nama, naravno, još u svežem sećanju pa smo skoro sa simpatijama i nekakvom setom ispratili te priče, ali uskoro nam više nije bilo do šale, jer smo se uverili da beloruski carinici nisu ni nalik onim našima iz devedesetih…

I malo po malo, uz još par gunđanja iz zadnjeg dela autobusa, stigosmo na granicu Poljske i Belorusije. Poljake smo brzo i relativno lako prošli, jer je cariniku sasvim malo trebalo da shvati da Srbija nije „tamo daleko“ i da naši pasoši imaju biometrijske čitače, pa nas je očas očitao… No, ubrzo je krenula prava pravcata avantura, koja se polako pretvorila u torturu. Došli smo na jednu od 17 (malo karikiram) beloruskih karaula i na svakoj su nam detaljno ispregledali pasoše više puta, a morali smo i da popunimo formularčiće u kojima smo navodili sve i svašta… Najpre je u autobus ušla „Nikita“ iz spota Eltona Džona, a potom jedan mršavi, pa debeli carinik sa brojnim epoletama, koje su govorile o tome da ima najviši čin na graničnom prelazu. Našem domaćinu Andreju bilo je prilično neprijatno zbog nepredviđenog zadržavanja, pa je rešio da protestuje i zapreti kako će prijaviti ovo maltretiranje.
– A šta ćeš da prijaviš, jel ima nešto da nismo uradili po zakonu – preveo nam je Gagi Ilić malu prepirku dvojice Belorusa.
– Bogme Andrej, vi ovo sve namerno radite, kako biste nas što više izmorili pred utakmicu – malo u šali, a malo i u zbilji je prokomentarisao Mare Jovanović.
No, Andreju više nije bilo do smeha, naročito kad je Mima Rastavac rešio da otkaže trening zbog prekomernog zadržavanja, iako je čitava situacija pokrenula lavinu humora u autobusu:
– Ej momci, tiše malo… Arsa se uspavao – namigivao je golman Vladimir Bajić, a ostali se nadovezivali. Naravno, Brada je ponovo bio najbrži na jeziku:
– Brate, ovde ako neko uspe nešto da prošvercuje, treba mu dići spomenik. Ja bih odma’ odustao, ovi bre ubijaju volju za svaku rabotu – pokazivao je očima na carinike koji su otvarali i haubu i prtljažnik i zavirivali ispod kola…
– Ma biće dobro ako nas ne po’apse – već je nervoza činila svoje, jer bližio se treći sat kako stojimo u mestu…
– Nego, Andrej, pozovi ti ove tvoje i reci da nas makar sačekaju za večeru, jer za ručak smo očigledno zakasnili – obratio se Brada dobroćudnom Belorusu, koji je gutao knedlu i izvinjavao se.
– Sreća te Sreta nije pošao, on ne večerava… Umro bi od gladi – ubacio je Mima i svog pomoćnika u već crni humor i izazvao opšti potop.

Najzad, tri sata je prošlo kako smo stigli na granicu, debeli carinik je stigao i doneo nam pasoše, a Brest nam se ukazao odmah posle pređene granice. Lep gradić, prepun istorije, star hiljadu godina, pomalo nalik na naš Niš, naročito uži centar grada kojim sam, uz Andrejevo društvo, prošetao odmah nakon što smo se natovarili na ručku. Prvo smo posetili prelepi pravoslavni hram Svetog Nikolaja ili Nikole, kako mi kažemo, a potom i Lenjinovu i Sovjetsku ulicu, tek da se podsetimo vremena u kojem je Belorusija bila deo nekada moćnog SSSR-a:
– Ima posla, nisu sve fabrike privatizovane, ali radi se za male pare – govorio mi je Andrej o socijalnoj situaciji nalik našoj niškoj, s tom razlikom što je kod nas prodato sve što je moglo da se proda…
No, neću da davim o tome, jer došli smo zbog fudbala, a Radnički će ovde u subotu predstavljati sebe, Niš, Srbiju…i to bez gotovo svih iskusnijih igrača (Ace Jovanovića, Stojanovića, Bulatovića, te ranije povređenih Miloša Živkovića, Krstića i Popare). No, kao što smo već ranije pisali, namera je da se polako stiče iskustvo za međunarodnu scenu, jer Evropa je cilj od početka ove sezone i za sada se u tom pravcu dobro ide…
NASTAVAK: Ravna cesta do bresta (2)
![]()

